Značenje smisao i vrijednost strategije
ago – vodim)
Strategija - je sveukupna djelatnost države i njezine vojne sile za ostvarenje nekih bitnih ciljeva, bilo u
procesu nastanka (politogeneza, održavotvorenje) neke države, njezina opstanka ili perspektive,
uključuje i rat koji znači totalno suprotstavljanje zaraćenih strana svim sredstvima i to s ciljem
političko/ /gospodarskoga podvrgavanja protivnika uz zauzimanje dijela ili čitavoga njegovog
teritorija.
a) politička strategija koja uključuje sâmu osnovu međunarodnih odnosa, a to su interesi/moć/odnos
snaga Izvan toga trojstva u međunarodnim odnosima zapravo ništa drugo i ne
postoji.
b) diplomatska strategija je način provođenja političke strategije,
c) gospodarska strategija je osnovica moći koja omogućava uspješnu diplomatsku strategiju, i
d) vojna stategija koja na temelju gospodarske strategije provodi i ostvaruje najvažnije državne
interese
Vojna strategija - po definiciji to je teorija i praksa ratne vještine u najširemu smislu i odnosi se na
temeljne i egzistencijalne interese države temeljne i egzistencijalne interese države
Tiče se uvijek velikih teritorija i najkrupnijih i odlučujućih ciljeva i uvijek je dugoročna,
što znači da se strateški ciljevi ne mogu postići odjednom, tj. u jednoj zamašitoj
akciji, čak ni u sklopu
munjevitoga rata (Blitzkrieg). Strategija angažira najveće ljudske potencijale i
najveće vojne snage i iza strategija mora stajati gospodarstvo čitave države. Dok se
taktikom dobivaju ili gube bitke, strategijom se gubi ili dobiva rat.
U strategiji se uvijek odlučuje "odozgo" u skladu s državnim makrociljevima, dok je
odlučivanje u taktici uvijek "odozdo", ovisno o neposrednim uvjetima na zemljištu.
Strategija uvijek vodi računa o cjelini vojnih djelovanja, dok taktika rješava izdvojene
zadatke.
Strategema - izvorno pojam se odnosi na odluke stratega. To je i ratna igra, lukavština, varka i smicalica.
Međutim, danas se u političkoj geografiji i geopolitici pojam koristi da se označi neka velika,
bitna i dugoročna strateška/geostrateška zamisao i kombinacija za neki veliki geopolitički i
geostrateški pothvat kojim se osiguravaju određeni bitni interesi u globalnim odnosima. Tako
je, primjerice, današnja politika SAD-a na srednjemu istoku i na rubu europskoga Heartlanda
("srce zemlje"), tj. dijelu azijske kopnene mase bez pristupa toplim morima, samo dio velike
američke strategeme za osiguranjem energetskih izvora.
Taktika - bitno se razlikuje od strategije, ali je njezin dio. Općenito to je način za neposredno postizanje
nekoga cilja. U vojnome smislu odnosi se na pripremu i vođenje bitke ili niza bitaka. Iako ima
bitno značenje, jer uključuje pobjedu ili poraz, taktika ne rješava konačno pitanje rata i mira koje
određuje strategija. Pojedine taktičke pobjede ne znače da se time osigurava i ukupna
(strateška) pobjeda, ali i pojedini taktički porazi ne moraju ugroziti ukupnu pobjedu.
Geostrategija - dio vojne strategije, obično se koristi kao sinonim iako se ta dva pojma (u ponečemu i
slični) ipak bitno razlikuju. Naime, geostrategija je uvijek bitno i isključivo vezana uz
zemljište, geostrategija je onaj oblik strategije koji vodi računa o stanju i uvjetima na terenu
geočimbenici), tj. u nekomu konkretnom prostoru, ona, dakle, vodi računa o važnim
geočimbenicima: o smještaju, ali osobito o položaju (lokacija), što znači shvaćanje
prostornih odnosa, pri čemu za sudbinu neke države i naroda nipošto nije svejedno je li ona
na mjestu Irske ili Portugala ili na rubu osmanlijskih osvajanja (naša Vojna Krajina i Hrvatska
kao antemurale christianitatis), ili u međuprostoru između Germana i Rusije (Poljska) itd.
zatim vodi računa o veličini i obliku nekoga teritorija (država, etnikum) o udaljenostima
(podsjećamo na izgubljenost Napoleonovih i njemačkih armija u nedogledu ruskih
prostranstava), o problemima organizacije života ako su te udaljenosti ekscesnoga značaja
(Rusija/Sibir), nadalje, riječ je i o fizičko-geografskim sadržajima: reljefu i klimi, s time da je,
primjerice, u ruskom/sovjetskom glavnom vojnom stožeru uvijek bio jedan general više
(general Zima) kojega drugi nisu imali, zatim tu je pitanje pristupačnosti/nepristupačnosti,
položaj u okruženju koji čine neprijateljske sile, pitanje izlaza na more i posebno lokacije u
apsolutnomu okruženju (Mongolija), pitanje koridora (Gdanjski koridor), tamponskih funkcija
itd. Upravo se u geostrategiji sažimlju i geostrategijom rješavaju neka najvažnija pitanja rata,
tj. pobjede ili porazi. Shvaćanjem prostorne stvarnosti potiru se sva "teoretska" naklapanja
jer je geostrateška raščlamba nepogrješivi korektor svih kabintetskih fantazija.
Ostvarivanje
ratnog cilja
Onemogucavanje
neprijaelja i zastita drzave
Vojna
Ekonomska
Obavjestajna
Diplomatska
Insert a hyperlink here
Insert a hyperlink here
Insert a hyperlink here
Značenje I
smisao strategije je mnogostruk od gore navedenoga, aIi to je mjesto na kojem
se odlucuje o postojanju ili propasti neke države, vladara, partije a ponekad I
o čitavim nacijama I narodima.
Stoga je
ovo podrucje od posebne vaznosti I mora se posebno dobro prouciti.
Molim
posebnu pažnju treba posvetiti vrijednosti I vrlinama zapovjednika: po Umijeću
ra tovanja zapovjednik treba imati 5 osobina I to su:
Mudrost Iskrenost Čovjekoljublje Hrabrost Strogost
Ovdje ćemo malo pobliže objasniti sve ove osobine.
Mudrost: ako je mudar, zapovjednik će biti sposoban spoznati promjenu
uvjeta i brzo prema tome
postupiti
Iskrenost:
ako je iskren, njegovi će ljudi uvijek biti sigurni da će za nešto biti
nagrađeni, a za drugo
kažnjeni.
Čovjekoljublje: ako je čovjekoljubac, on voli
ljudstvo, suosjeća se s njim i cijeni njegovu marljivost i trud.
Hrabrost: ako je hrabar, on pobjeđuje
iskorištavajući priliku bez oklijevanja.
Strogost: ako je strog, njegove jedinice su
disciplinirane, jer prema njemu osjećaju strahopoštovanje i
boje se kazne.
Uz ove vrline koje treba jedan zapovjednik posjedovati postoje i pet mana na koje kod zapovjednika trebamo paziti da ih ne posjeduje.
Zhang Yu: … Veliki vojvoda je rekao: « Napredovat će onaj vladar koji odabere pravu osobu. Propast ce onaj
Koji to ne uradi.»
Zhang Yu:…Dolazimo kao vjetar, odlazimo kao munja.
Pet mana je opasno u karakteru nekog generala:
Bezbrižnost: ako je bezbrižan
mogu ga ubiti.
Kukavičluk: ako je kukavica
zarobit će ga
Naprasitost: ako je naprasit, može
ga svatko izazvati i napraviti budalom
Osjetljivost: ako je previše
osjetljiv na pitanja koja zadiru u njegovu čast, možemo ga oklevetati
Suosječajnost: ako je od onih
koji previše suosjećaju sa drugima, lako ga je izložiti neugodnostima.
Tih pet crta u karakteru jednog generala, ozbiljni su nedostaci i pravo su prokletstvo u vođenju ratnih operacija.
Ti nedostaci neizbježno vode vojsku u propast, a generala u smrt. O njima treba duboko razmišljati.
Type some text.
Type some text.
Type some text.
Najpoznatiji strateg svih vremena je Sun Zi,
Sun Tzu, Kinez koji je napisao najpoznatije djelo o ratovanju: Umijece
Ratovanja.
Ovo djelo treba procitati svtko tko je pismen.
On je objasnio na jednostavan nacin što sve
strategija treba sadržavati, kvalitete zapovjedništva, vladara, vojske,
upotrebe špijuna I ostalih važnih stvari u ratovanju.
Većina stvari na ovoj stranici je preuzeta od
Umijeća ratovanja.
Sun ZI
Insert project title
Insert project title
Insert project title
Na ovom mjestu
zapocet cu sa Bitkom na Termopilima. Zašto? Započet ću sa ovom bitkom, ne samo
zato jer je ova bitka veliki primjer
hrabrosti, odlučnosti, i požrtvovanosti nego zbog toga jer je u ovoj bici
sudjelovao Kralj Leonida – Kralj Sparte koji je sa svojim Spartancima, Tespijcima i Tebancima jedno vrijeme zadržavao
Perzijce.
Naime u povijesti
je dosta rijetka situacija kada sam Kralj ili glavni rukovodeći sačeka
neprijatelja i rame uz rame sa svojim najboljim vojnicima podijeli sudbinu.
BITKA KOD TERMOPILA (480 B.C)
«Putniče,
javi u Spartu da ovdje ležimo mrtvi štujući zakone naših očeva.»
Iza ovog
jednostavnog epitafa napisanog u čast mrtvih Spartanaca i njihovog kralja
Leonide (grč. nalik lavu) krije se jedna od najherojskijih epizoda iz povijesti
ljudskog roda, dokaz da čovjek ponekad ispoljava osobine dostojne života na
Elizejskim poljima. A zagrobni život među herojima na zelenim poljima Elysiuma
Leonida i svi oni koji su poginuli pod njegovim zapovjedništvom doista su
zaslužili.
GRČKE PRIPREME
Grci su saznali za Kserksove pripreme za pohod na Grčku preko svojih špijuna u
Sardisu. Dodatne probleme izazivala je i razjedinjenost među Grcima. Države
koje su bile prve na perzijskom udaru, poput Makedonije i Tesalije, odlučile su
postati Kserksovi saveznici rađe nego da budu uništene. Bilo je za očekivati da
će što perzijska vojska bude dublje prodirala u Grčku broj prebjega na
Kserksovu stranu biti sve veći, posebno među manjim državicama. Naposlijetku,
predstavnici svih polisa koji još nisu stupili u savezništvo sa Perzijom
susreli su se u Korintu da dogovore zajedničku strategiju. Države sa poluotoka
Peloponeza okupljene oko Sparte bile su za formiranje obrambene linije na
korintskoj prevlaci (što se slagalo sa njihovom politikom da su nerado ratovali
daleko od svojih zemalja). Atenjani su bili za pomicanje obrambene linije
sjevernije, jer bi obrambena linija kod Korinta praktično predala cijelu Grčku
osim Peloponeza Kserksu. Nekoliko godina prije na Atici su pronađene bogate
zalihe srebra. Temistoklo, vodeći čovjek Atene, uspio je uvjeriti svoje
sunarodnjake da srebro umjesto u privatne ruke bude usmjereno u zajedničku
korist, tj. u izgradnju flote od 200 ratnih brodova trirema. Prema priči,
Temistoklo je pravilno protumačio Delfsko proročanstvo koje je govorilo da
sigurnost Atene leži iza drvenih zidova. Ova Temistoklova odluka imala je
dalekosežne posljedice za ishod rata i presudnu ulogu u bitki kod Salamine 480
B.C., kada su malobrojnije, ali brže i okretnije grčke trireme od kojih su polovicu
činili atenski brodovi do nogu potukle veće i sporije perzijsko brodovlje.
Temistoklo napokon predlaže Sparti kompromis. Ukupna vojna snaga saveznika
iznosila je oko 50 000 hoplita. Atena je bila spremna odreći se mjesta vrhovnog
zapovjednika savezne kopnene vojske, pa čak i zapovjednika savezne mornarice u
korist Sparte ako spartanski kralj Leonida povede dio savezne vojske u tjesnac
Termopila sjeverno of Fokije, širok svega 15 metara, te tu, kako je vjerovao
Temistoklo, spriječi daljnji perzijski prodor na jug Grčke. Grčka bi flota kod
Artemisija čuvala bok Leonidinoj vojsci u Termopilima. No Peloponežani su se
bojali mogućeg pomorskog iskrcavanja u pozadini, posebno kad se saznalo za
kopanje kanala kod Atosa od strane Perzijanaca i brojnost perzijske mornarice
(prema nekim podacima čak 1200 brodova). Stoga će samo 6000 vojnika Sparte,
Tebe, Tespije i Atene krenulo prema Termopilima sa Leonidom. Tamo mu se
pridružilo još 1000 Fokiđana.
Priča kaže da se po postizanju dogovora o obrani u Termoplima Leonida vratio u
Spartu kako bi za sebe i svoju spartansku vojsku tražio dopuštenje da ne
prisustvuju predstojećem vjerskom prazniku CARNEI (iz ovoga se vidi da je
grčkim državicama zajednička stvar bila na drugom mjestu) pošto idu u
Termopile. Ovdje sad slijedi objašnjenje zašto se samo tako malo Spartanaca
borilo sa kraljem. Naime, EFORI su odbili dati oprost vojsci od prisustvovanja
vjerskom prazniku. Nisu se slagali sa postignutim dogovorom u Korintu, već su i
dalje bili za obranu na Korintskoj prevlaci. Obavjestili su Leonidu da mogu
dati oprost kralju i njegovoj osobnoj pratnji koju je činilo 300 odabranih
hoplita. U to vrijeme stiglo je i proročanstvo iz Delfa koje je naručeno od
strane Spartanaca. U teškim vremenima svaka bi od grčkih državica ponaosob
tražila savjet iz Delfa. Proročanstvo je govorilo: «Ukoliko Spartanci ne
oplakaju smrt kralja, Sparta će pasti».
Leonida je shvatio da je on taj kralj izabran od strane EFORA. Po planu nakon
vjerskog praznika Leonidi bi se u Termopilima pridružila glavnina spartanske
vojske, no sam kralj nije gajio iluzije. S obzirom na brojnost Perzijanaca malo
je bilo nade da će Leonidin odred preživjeti u Termopilima. Uvjeren da je
njegova misija samoubilačka, bira svojih 300 pratitelja između hoplita koji su
imali mušku djecu. Prije samog pokreta kraljeva žena Gorgo pitala je svog muža
što joj je sad činiti. On joj je odgovorio: «Udaj se za dobrog čovjeka i odgoji
dobru djecu».
Po dolasku u Termopile Leonida je naredio obnovu starog zida u samom prolazu
kojeg su sagradili Fokiđani kako bi se zaštitili od napada iz Tesalije. 1000
Fokiđana poslao je da čuvaju kozju stazu kojom se moglo doći braniteljima iza
leđa, dok je sa glavninom ostao čuvati sam prolaz. Krajem srpnja 480. B.C. pred
Termopile je stigla perzijska vojska od oko 250 000 vojnika predvođena samim
Kserksom.
BITKA
Golemoj perzijskoj vojsci trebalo je punih 5 dana da kompletna stigne pred
Termopile. Po dolasku svoje cjelokupne vojske Kserkso šalje špijune da izvide
položaje neprijatelja. Kad su mu javili da su vidjeli ljude koji bez ikakvog
oružja isprepliću svoje kose poput žena Kserkso se počeo smijati vjerujući da
će njegovi Besmrtni lako pomesti te curice. U perzijskoj vojsci se nalazio
Demartus, nekadašnji kralj u Sparti koji je prognan iz svoje domovine na osnovu
lažnih optužbi (čest slučaj u tadašnjoj Grčkoj). On se obratio Kserksu i
objasnio mu da su ti ljudi Spartanci koji po svom starom običaju isprepliću
kosu prije bitke iz koje se neće vratiti živi. Kserks ga je potom pitao kakvi
su vojnici ti Spartanci. Demartus mu je odgovorio: «U borbi jedan na jedan su
dobri kao bilo tko na svijetu. Ali kad se bore zajedno sa svojim sugrađanima
najbolji su na svijetu. Premda se osjećaju slobodnim ljudima ipak nisu potpuno
slobodni jer priznaju Zakone kao svoga Gospodara. I poštuju tog Gospodara više
nego što tvoji podanici poštuju tebe.» Nakon ovih Demartusovih riječi, koji su
bile izrečene bez laskanja (a vladari znaju da takvim riječima trebaju
vjerovati), Kserkso je odlučio pokušati pregovarati. Poslao je svoje izaslanike
da nagovore Grke da se predaju, no Leonida odbija kraljevu ponudu. Na
izaslanikove riječi «Moj kralj ima toliko strijelaca koji kad ispale svoje
strijele zaklone sunce» Spartanac Dienices (po drugoj priči sam Leonida) je
neustrašivo odgovorio «Izvrsno, barem ćemo se boriti u sjeni». Kserkso nakon
toga odluči pričekati 5 dana prije napada, ta već će se ti Grci razbježati kad
shvate kolika je perzijska sila. No Grci su ostali gdje jesu.
Napokon, sredinom kolovoza 480. godine B.C. Kserkso šalje svoje Medijce u
napad. Spartanci su u početku odbijali neprijateljski napad, a kad se učinilo
da će perzijska sila prevladati Spartanci su počeli bježati. Medijci nisu znali
da je to stari spartanski trik te su pohrlili naprijed. Potom su Spartanci
napali krilima, te su se Medijci našli u poluobruču iz kojeg ih se malo
izvuklo. Vidjevši sa svog prijestolja na kojem je sjedio posmatrajući bitku
kako redovi Medijaca slabe, Kserkso šalje Kizijce u pomoć no ni oni nisu prošli
puno bolje od Medijaca. Priča kaže da je Kserkso tog dana tri puta skakao sa
svog stolca zabrinut za svoje trupe. Na kraju prvog dana Grci su i dalje držali
prolaz, a tisuće Perzijanaca ležalo je mrtvo.
Drugog dana Kserks šalje Leonidi novo izaslanstvo u kojem izražava svoje divljenje
grčkoj hrabrosti i sposobnosti, te ima nudi da će postati njegova elitna
postrojba ako mu predaju Termopile. Kada je izaslanik pitao Leonidu za njegov
odgovor, spartanski kralj je rekao «Poruči svom kralju da dođe i uzme naš
odgovor». Sada Kserks vidjevši da je vrag odnio šalu šalje svojih 10000
Besmrtnih u bitku pod zapovjedništvom Hidarnesa, Kserksova brata. Besmrtni su
bili perzijska profesionalna elitna jednica. No rezultat je bio isti kao i
prvog dana. Na kraju drugog dana Kserkso je izgubio brata i tisuće Besmrtnih, a
Grci su još uvijek držali Prolaz. Perzijska vojska je već bila poprilično
demoralizirana.
No Bogovi su odlučili o sudbini Leonide i njegovih drugova. Grk po imenu
Efijalt rekao je Kserksu za kozju stazu kojom može doći za leđa Leonidi. U noći
sa drugog na treći dan Kserkso šalje preostale Besmrtne preko kozje staze i
masa Perzijanaca pred zoru iznenađuje Fokiđane koji su čuvali kozju stazu.
Nekoliko Fokiđana stiglo je o porazu u pozadini obavijestiti Leonidu. Na brzinu
je sazvano Ratno vijeće na kojem je zaključeno da se Termopili više ne mogu
braniti, te se šalje poruka floti da može odstupiti prema jugu i pripremiti se
za nove bitke jer ova je izgubljena. Leonida odlučuje poslati glavninu na jug,
a on će na čelu svojih 300 Spartanaca, te 700 Tespijanaca i 400 Tebanaca čiji
će gradovi biti prvi pod perzijskim udarom ako Termopili padnu (Teba je u
međuvremenu ozbiljno pregovarala sa Kserksom) ostati čuvati zalaznicu boreći se
do kraja jer to je njegova sudbina. Doručkujući, poručio je svojim vojnicima:
«Dobro se najedite jer večerati ćemo kod Hada». Neke od Spartanaca koji su bili
ranjeni Leonida je pokušao poslati u Spartu u svojstvu glasnika, te ih na taj
način spasiti od smrti. Odbili su ga uz riječi «Mi smo vojnici, a ne glasnici».
Među Spartancima su bila i dva hoplita koji su uslijed oftalmije privremeno
oslijepili. Jedan od njih je usprkos sljepoći naredio robu da ga odvede u bitku
gdje je uskoro izboden perzijskim strijelama. Drugog, po imenu Aristodemus,
robovi su odveli u Spartu gdje su ga tretirali kao kukavicu i obraćali mu se sa
«Onaj koji se vratio». Iduće godine kod Plateje Aristodemus se pridružio svom
kralju boreći se hrabro u prvim spartanskim redovima.
Tog jutra trećeg dana bitke na perzijsko zaprepaštenje 1400 Grka pod Leonidom
napalo je više od 200 000 Perzijanaca. Grci su željeli otići u velikom stilu,
te pokušati nanijeti Perzijancima što veće gubitke. Leonida je pao među prvima,
te se razvila velika bitka za njegovo tijelo pri čemu su glavom platila 2
perzijska princa i popriličan broj perzijskih vojnika. Na poslijetku su
Spartanci osvojili tijelo svog kralja, te su se povukli na jedan brežuljak
skupa sa Tespijcima. Ostatak Tebanaca predao se Kserksu. Kserko nije htio
riskirati nove gubitke, te naređuje svojim strijelcima da dokrajče Grke na
brežuljku. Na tisuće strijela odlučilo je sudbinu Leonidinih vojnika.
Nakon bitke identificirano je Leonidino tijelo. Njegova glava je odrezana i
nabijena na kolac. Tijela mrtvih Perzijanaca, oko 20 000, na brzinu su
pokopana. U Termopilima su Grci izgubili oko 2000 vojnika.
Nakon bitke užasnuti Kserkso je upitao Demartusa: «Koliko ima još u Sparti
ovakvih tvojih sunarodnjaka?». Demartus mu je odgovorio: «Ima ih 5000 i svi su
ovakvi vojnici». Malodušni Kserkso odmah je naredio da se pozovu pojačanja iz
Male Azije.
Do kraja godine Perzijanci su osvojili Atenu, ali su i poraženi u velikoj
pomorskoj bitki kod Salamine u koju su Grci ušli sa pokličem «Naprijed sinovi
Helade, ova bitka odlučiti će našu sudbinu». A u proljeće 479. godine B.C. kod
Plateje pod vodstvom spartanskog kralja Pauzanija savezna grčka vojska od 50
000 vojnika porazila je brojčano nadmoćnijeg protivnika i zauvijek otklonila
perzijsku opasnost za Grčku. U toj slavnoj bitki svih 5000 Spartanaca borilo se
u spomen na svog poginulog kralja
SPARTA
Kada povjesničari spominju Spartu
uvijek se navodi da su Spartanci vrhunski vojnici koje odgaja vojnička država.
No nije bilo uvijek tako. Sve do 8. stoljeća B.C. Sparta se nije mnogo
razlikovala od ostalih grčkih polisa. U 8. stoljeću dogodio se Mesenski rat
(725. godine B.C.) koji je u potpunosti promijenio spartansko društvo.
Stanovništvo Sparte je porastao do 8. stoljeća B.C. u toj mjeri da država više
nije imala dovoljno hrane za svekoliko pučanstvo. Stoga, pritisnuti nevoljom,
napadaju i anektiraju susjednu državu Meseniju koja je zauzimala plodnu dolinu,
više nego dovoljnu da prehrani Spartance. No, Mesenjani se nisu mirili sa
spartanskom okupacijom, te 640 godine B.C. uz pomoć Argosa podižu ustanak u
kojem su gotovo uspjeli izboriti slobodu i uništiti Spartu. Nakon tog ustanka
Spartanci, kojih je bilo 10 puta manje nego Mesenjana, odlučuju se na drastičnu
promjenu političkog sistema kako bi i dalje kontrolirali Meseniju, te izbjegli
buduće pobune. Sparta postaje vojnička država, a svi Mesenjani zemljoradnički
robovi nazvani HELOTI. Svaki helot dobio je mali komad zemlje koji je obrađivao
za spartanskog zemljoposjednika, te je dio svojih proizvoda bio dužan dati
njemu, dok je ostatak koristio za prehranjivanje svoje familije jedva
preživljavajući. I spartansko se društvo promjenilo. Država je odlučivala o
sudbini novorođene djece, muške i ženske: ako su bila zdrava država ih je
preuzimala na odgoj; u protivnom su ostavljena da umru. Kad bi napunili 7
godina dječaci su odvajani od obitelji i poslani u vojne i atletske škole gdje
su se učili čvrstoći, disciplini, izdržljivosti na bol (jaku bol!) i vještinama
preživljavanja. Nakon 13 godina intenzivnog treninga dvadesetogodišnji
Spartanac je postao vojnik. Mogao se oženiti i imati djecu, no sve do svoje
tridesete godine (kada bi postao punopravan građanin) morao je živjeti sa
vojnicima odvojen od svoje nove obitelji. Vojna dužnost mu je prestajala kad bi
napunio 60 godina starosti.
Paradoksalno, vojnička Sparta bila je što se tiče žena najliberalnija u cijeloj
ondašnjoj Grčkoj. Dok su se žene u ostalim grčkim polisima odgajane da služe
obitelji, mlade Spartanke, pod uvjetom da su imale dovoljno sreće kod rođenja,
educirala je država kako bi i one provele svoj život služeći naciji.
Spartansko društvo dijelilo se u 3 klase: Spartiate, originalne Spartance koji
su služili u vojsci i uživali sva politička i zakonska prava; Perioeci,
slobodne građane čije porijeklo nije spartansko i koji su se uglavnom bavili
trgovinom; Heloti, Mesenjani pretvoreni u robove.
Sparte je bila dualna monarhija sa 2 kralja. Ispod kraljeva nalazilo se Vijeće
tridesetorice (2 kralja plus 28 plemića svaki preko 60 godina star). Vijeće je
određivalo zakone i vanjsku politiku, a imalo je i ulogu vrhovnog suda. Ispod
Vijeća bila je skupština koju su činili svi Spartiati; skupština je birala
članove Vijeća i podržavala ili stavljala veto na sve odluke Vijeća. Iznad svih
ovih tijela vlasti nalazila se grupa od 5 ljudi, najutjecajnijih u Vijeću,
poznatih kao EPHORATE. Njihova je bila zadnja, jer su oni u praksi vodili
vojsku, školstvo, odabir djece nakon rođenja, te su imali pravo zadnjeg veta na
odluke Vijeća i Skupštine.
U 6. stoljeću B.C. vojna moć Sparte je tako narasla uslijed prije spomenutih
reformi da su počeli silom širiti svoj utjecaj na Peloponezu. Prva na udaru je
bila državica Tegea. No Mesenija je Spartance naučila pameti, te poraženu
državu nisu anektirali, već su joj vratili nezavisnost uz uvjet da postane
spartanski saveznik, te u slučaju rata opskrbi Spartu sa određenim brojem
vojnika. U samo 100 godina primjenjujući i na ostale obližnje države sličnu
taktiku kao i kod Tegeje, Spartanci su u osvit Perzijskih ratova postali
najjača vojna sila stare Grčke što će i ostati sve do bitke kod Leuktre 371.
godine B.C. kada nisu uspjeli odoljeti tebanskoj kosoj falangi.
Uz izuzetnu obuku, kvaliteti spartanskog
vojnika umnogome je prodonosila i kvaliteta opreme. Spartanac je od opreme
imao štitnike za potkoljenicu, metalni pršnjak, korintsku kacigu koja mu je
pokrivala obraze i uši, koplje, mač, te veliki okrugli štit HOPOLON koji su po
predaji majke davale svojim sinovima koji su išli u rat sa riječima «s njim ili
na njemu». Sve ovo činilo ga je superiornim nad ne – grčkim vojnicima koji su
bili slabo oklopljeni.
Grčki povjesničar Tukidid opisuje strukturu spartanske vojske na slijedeći način:
osnova je red dubine 8 vojnika; 4 reda čine ENOMOTIJU ili vod od 32 vojnika; 4
enomotije formiraju PENTEKOSTIS ili satniju od 128 vojnika; 4 pentekostisa čine
LOCHOS ili bataljon (bojnu) pod zapovjedništvom LOCHAGOSA od 512 vojnika.
Prosječna spartanska armija imala je 7 lochosa ili oko 3600 vojnika.
Ksenofon, koji je ujedno bio i časnik, daje drugačiju strukturu spartanske
vojske: red se sastoji od 12 vojnika: 2 reda čine enomotiju (24 vojnika); 2
enomotije čine pentekostis od 48 vojnika; 2 pentekostisa tvore lochos od 96
vojnika; 4 lochosa čine MORU ili regimentu od 384 vojnika kojom zapovijeda
PTOLEMARH. Armija se u slučaju Ksenofona sastoji od 6 MORA.
Prema Tukididu, kod pripreme za bitku lochos (svaki sa 4 pentekostisa) tvori
jednu veliku kolumnu koja se kreće okomito na neprijatelja. Pred samu bitku
velika se kolumna dijeli na 4 manje (pentekostis) koje se postavljaju paralelno
sa neprijateljem. Svaka od manjih kolumni je 16 vojnika široka i 8 vojnika
duboka, te se stvara falanga. Između svakog pentekostisa ostavljen je prostor
od 2 metra, no pred sam napad na naredbu «zatvori red» vojnici iz zadnjeg reda
zatvaraju procjep i falanga je potpuna. U bitki kralj izdaje naredbe
ptolemarhsima koji ih onda prenose dalje preko nižih časnika. Veliki je problem
sa Spartancima bio taj što je praktično svaki vojnik imao isto vojno znanje kao
i njegov najveći zapovjednik, te je često dolazilo do nepoštivanja naređenja u
stilu ja mislim da bi ovako bilo bolje (bitka kod Plateje, bitka kod
Mantineje).
I jedna zanimljivost. Neki elementi kriptografije bili su prisutni već kod
Spartanaca koji su u 5. stoljeću B.C. upotrebljavali napravu za šifriranje
zvanu SKITAL. Bio je to drveni štap oko kojeg se namotavala vrpca od pergamenta
na koju se onda okomito pisala poruka. Nakon upisivanja poruke vrpca bi se
odmotala, a na njoj bi ostali izmješani znakovi koje je mogao pročitati samo
onaj tko je imao štap jednake debljine.
Spartanci su imali dva kralja jer je (po legendi) kraljeva žena rodila blizance i odbila reći koji je rođen prvi. Da bi izbjegli sranja nastala zabunama, obojica su proglašena kraljevima a uskoro je uveden zakon da je u slučau rata jedan kralj morao ostati u Spartu. Ovo su uveli nakon bitke u kojoj su se dva kralja naočigled protivnika počeli boriti za časnije mjesto u sredini stroja, pravi luđaci
PERZIJANCI
Perzijska država je nastala u vakuumu koji je uslijedio
nakon uništenja kraljevstva Elam od strane Asiraca polovinom 7. stoljeća B.C.
Princ Teispes se nakon što je osvojio elamitski grad Ashan nazvao kraljem tog
grada. Njegov otac, ratnik Ashamenes, odgovoran je za stvaranje i trening prve
perzijske vojske. Teispes je proširio svoju državu i nakon njegove smrti ona je
podijeljena između dva njegova sina : sjeverni dio je dobio Ariaramenes koji se
počeo nazivati «Kraljem kraljeva», a južni Kir (Cyrus) koji je sebe zvao
jednostavno «Kralj Parsumasha». Cyrusov sin Kambiz oženio se medijskom
princezom Mandane, te je na taj način ujedinio vladajuće familije Medije i
Perzije. Iz te veze rođen je sin Kurush, kojeg mi znamo kao Kira Velikog. Kir
Veliki zavladao je cijelom Perzijom 559. B.C., a kad je medijski kralj Astijag
550. B.C. zametnuo rat protiv Perzijanaca došlo je do bitke između dvije vojske
kod Murghaba. Nakon sitnog čarkanja Medijci su se pobunili protiv Astijaga
predavši ga Kiru kojeg su priznali za svoga kralja. Kir je nakon toga zauzeo i
glavni grad Medije Ekbatanu.
Sukob između Medije i Perzije pokušao je iskoristiti lidijski kralj Krez kako
bi zauzeo zemlje istočno od rijeke Halis (istočna Anadolija). Kod Pterije 547.
godine dolazi do neriješene bitke između Lidijaca i Perzijanaca. Lidijci su
imali jaku konjicu, no Perzijanci su se uspjeli održati. Kako je Krez imao
saveznike u Egiptu, Babiloniji i Sparti (koje nije pozvao na početku u pomoć)
odlučio se povući u svoju prijestolnicu Sardis, te na proljeće iduće godine
osnažen svojim saveznicima ponovo napasti Perzijance. Kir je znao što mu se
sprema iduće godine. Znajući da zbog teških zima u Anadoliji Krez demobilizira
većinu svoje vojske, Kir odlučuje udariti neočekivano na sam Sardis, te
iznenađuje Kreza u čemu su značajnu ulogu imale jahači na devama kojih se konji
boje (svi igrači AOE 2 znaju o čemu pričam). Nakon Krezova poraza Sardis je
opsjednut i nakon 2 tjedna zauzet.
Kir se potom okreće na Istok, u munjevitoj kampanji zauzima Partiju i Baktriju,
a 539. godine nakon bitke kod Opisa osvaja Babiloniju i oslobađa Židove koji su
tu bili u zarobljeništvu od 589. godine B.C. zasluživši tako besmrtnost u
Knjizi Izaije. Kir umire 529. godine ostavivši svom sinu Kambizu II carstvo
koje se prostiralo od Bospora do Hindukuša.
Njegov sin Kambiz II nije bio tako popularan u narodu. Osvaja Egipat i Libiju,
no njegova ekspedicija protiv Kartage propada zbog odbijanja Feničana da daju
svoje brodove za prijevoz trupa. Na povratku kući umire u Siriji.
Nakon kratkotrajnog građanskog rata kao pobjednik se uzdiže Darije, zapovjednik
elitne perzijske jedinice, tvz. Besmrtnih koji je bio daljnji rođak kralja.
Nakon Indijske kampanje 520 – 515 B.C. u kojem je osvojen dio sjeverozapadne
Indije, 513 napada Skite na Dunavu sa 70 000 vojnika. Premda je njegova
kampanja pokoravanja Skita završila neuspjehom, njegov general Megabazus
osvojio je većinu Tracije, te sklopio savezništvo sa Aleksandrom, kraljem
Makedonije.
498. godine B.C. grčki gradovi u Ioniji se bune protiv Perzijanaca što je bilo
više vezano uz osobne težnje nekih tirana nego uz antiperzijske osjećaje. Uz pomoć
Atene i Eretrije Ionski Grci zauzimaju Sardis, no Perzijanci ubrzo odgovaraju
kombiniranim napadom sa kopna i mora. Grčka flota od 353 broda poražena je od
600 perzijskih (feničkih) brodova kod otoka Lade, a ustanak je ugušen zauzećem
grada Mileta 494. godine čije je stanovništvo prodano u roblje.
492. godine Perzijanci pod vodstvom Mardonija ponovo osvajaju gradove koje su
izgubili u Traciji kod Ionskog ustanka, a iste godine Mardonije kreće na Atenu
i Eretriju da ih kazni zbog pomaganja ustanika, no kod planine Athos oluja mu
razbija flotu pa se mora vratiti u Aziju.
Pod admiralom Datisom Perzijanci zauzimaju Eretriju i iskrcavaju se kod zaljeva
Maratona 480. B.C. gdje bivaju potučeni od Atenjana. Ovaj poraz je bio teži
udarac na perzijski ponos, te je nakon smrti svog oca Darija I 485. godine B.C.
njegov sin Kserks započeo s pripremama za kampanju koja će zauvijek riješiti
problem s Grcima.
Kserkso je sakupio flotu od 600 brodova koje su dali Ionski Grci i Feničani, te
vojsku od 250 000 vojnika od čega je konjica činila petinu snaga. Perzijska konjica bila je naoružana lukom i lakim kopljima,
te slabo oklopljena, no bolje nego pješadija koja je po tom pitanju apsolutno
bila inferiorna grčkim hoplitima. Među perzijskim pješaštvom isticali su se
sparabare, medijski kopljanici i Besmrtni.
Sparabare su dobile ime po štitovima koji su se zvali
SPARA. Ta jednica sastojala se od hrpe strijelaca koju su naprijed štitili
kopljanici sa velikim kvadratnim sparama.
Medijski kopljanici podjednako dobro su se koristili
kopljem i štitom, te su među perzijskim pješaštvom imali iznimnu reputaciju,
odmah nakon Besmrtnih. Oklop im je bio slab ili nikakav.
Besmrtni su bili elitna pješačka jedinica Velikog Kralja
poznata po svojoj hrabrosti, snage 10 000 vojnika. Ime su dobili po tome što bi
umjesto poginulog vojnika dolazio novi vojnik koji je preuzimao ime svog
prethodnika. U vrijeme mira djelovali su kao Kraljeva tjelesna straža. Bili su
naoružani kratkim lukom koji je bio slabo djelotvoran protiv hoplita u falangi,
kratkim kopljem sa metalnim vrhom te srebrnim (časnici su imali zlatni)
kontrabalansom u obliku kugle na drugom kraju koplja, te kratkim mačem ili
dugim nožem. Izvana su nosili tuniku, a ispod tunike nošen je korzet sa
metalnim pločama koji je nudio određenu zaštitu. Štit im se zvao GERON i bio je
napravljen od vrbovog šiblja i kože. Štit je bio dobar protiv strijela, ali
nije mogao zaustaviti dobro usmjereno grčkog koplje. Na glavi su nosili tiaru,
u biti meku kapu od tkanine.
Sve ovo navedeno dovodi do zaključka da je perzijsko pješaštvo bilo potpuno
inferiorno grčkim hoplitima u direktnoj borbi. Stoga su Perzijanci kada su god
mogli primjenjivali taktiku da sparabare u centru bombardiraju hrpom strijela
neprijatelja dok bi na bokovima perzijska konjica napadala kopljima i
strijelama. Čim bi perzijski zapovjednik osjetio da je neprijatelj pokoleban, u
bitku bi bili ubačeni medijski kopljanici i Besmrtni.
Kserkso 481. godine B.C. pokreće svoju golemu vojsku iz Sardisa prema
Helespontu. Poučen prijašnjim neuspjesima sa transportom vojske preko mora
odlučuje krenuti kopnom. Daje sagraditi golemi pontonski most od brodova preko
Helesponta, a kad je prvi most raznijela oluja Kralj Kraljeva daje bičevati
more kako bi ga kaznio. Uskoro je napravljen drugi most, te se perzijska vojska
nakon trodnevnog prijelaza preko mosta našla u Europi.
Kada se
već ispravlja i nadopunjuje tuđe postove, da se i ja malo priključim:
Spartanci su imali dva kralja jer je (po legendi) kraljeva žena rodila blizance
i odbila reći koji je rođen prvi. Da bi izbjegli sranja nastala zabunama,
obojica su proglašena kraljevima a uskoro je uveden zakon da je u slučau rata
jedan kralj morao ostati u Spartu. Ovo su uveli nakon bitke u kojoj su se dva
kralja naočigled protivnika počeli boriti za časnije mjesto u sredini stroja,
pravi luđaci
Šah
Go 
Rizik
Last
revised: Date